Održivi razvoj Cilj 12
Uvod
Svrha cilja 12 održivog razvoja: Održiva potrošnja i proizvodnja
Cilj održivog razvoja 12 Odgovorna potrošnja i proizvodnja jedan je od 17 ciljeva održivog razvoja koje su Ujedinjeni narodi uspostavili 2015. Službena formulacija SDG 12 je “Osigurati obrasce održive potrošnje i proizvodnje”. Namjera cilja SDG 12 je osigurati kvalitetno korištenje resursa, poboljšanje energetske učinkovitosti, održivu infrastrukturu, te omogućiti pristup osnovnim uslugama, zelenim i pristojnim poslovima te osigurati bolju kvalitetu života za sve. SDG 12 ima 11 ciljeva koje treba postići najmanje do 2030., a napredak prema ciljevima mjeri se pomoću 13 pokazatelja.
Ciljevi su:
Cilj 12.1: Provesti 10-godišnji okvir održive potrošnje i proizvodnje
Cilj 12.2: Održivo upravljanje i korištenje prirodnih resursa
Cilj 12.3: Prepoloviti globalni otpad od hrane po glavi stanovnika
Cilj 12.4: Odgovorno gospodarenje kemikalijama i otpadom
Cilj 12.5: Znatno smanjiti stvaranje otpada
Cilj 12.6: Potaknuti tvrtke da usvoje održive prakse i izvještavanje o održivosti
Cilj 12.7: Promicati održive prakse javne nabave
Cilj 12.8: Promicati univerzalno razumijevanje održivih stilova života
Cilj 12.a: Podržati znanstvene i tehnološke kapacitete zemalja u razvoju za održivu potrošnju i proizvodnju
Cilj 12.b: Razviti i implementirati alate za praćenje održivog turizma
Cilj 12.c: Ukloniti tržišne poremećaje koji potiču rasipnu potrošnju
Prema Programu za okoliš Ujedinjenih naroda, održiva potrošnja i proizvodnja odnosi se na „upotrebu usluga i srodnih proizvoda, koji odgovaraju osnovnim potrebama i donose bolju kvalitetu života, a istovremeno smanjuju upotrebu prirodnih resursa i toksičnih materijala, kao i emisije otpada i onečišćujućih tvari tijekom životnog ciklusa usluge ili proizvoda kako se ne bi ugrozile potrebe budućih generacija”
Zašto je to važno za obrazovnu zajednicu?
Obrazovanje za održivi razvoj je sveobuhvatno i transformativno poučavanje koje se fokusira na sadržaj i ishode učenja, pedagogiju i okruženje za učenje. Ta činjenica upućuje na pretpostavku da su građanima potrebna znanja, vještine, vrijednosti i stavovi koji će im omogućiti suradnju u održivom razvoju. Poučavanje održivog razvoja zahtijeva transformativnu pedagogiju usmjerenu na akciju koja promiče autonomno učenje, sudjelovanje i suradnju, rješavanje problema, interdisciplinarnost i transdisciplinarnost te povezivanje formalnog i neformalnog učenja. Samo će ti pedagoški pristupi omogućiti razvoj ključnih kompetencija potrebnih za promicanje održivog razvoja u 21. stoljeću.
Koncept usko povezan s obrazovanjem za održivi razvoj i obrazovanjem za globalno građanstvo je koncept pedagogije održivosti, ali to se jedva spominje u trenutnim diskursima o obrazovanju i učenju u kontekstu socio-ekološke održivosti i održivog razvoja. Poučavanje o pitanjima održivog razvoja izazov je jer uključuje znanje iz više disciplina, a vještine 21. stoljeća kritična su referentna točka za razvijanje ovih ambicioznih profila znanja i vještina kod učenika (ali i kod nastavnika) očekujući da će oni postati budući „ rješavatelji problema“, „agenti promjene“ i „menadžeri tranzicije“. U tom kontekstu, korištenje IKT-a temeljno je u svakom od okvira vještina 21. stoljeća. Koncept učenja uključuje važnost pojedinog učenika u procesu, fokus na dubinsko učenje i transformativnu moć IKT-a, što sve vodi do koncepta personaliziranog učenja. Personalizirano učenje zahtijeva povezujuću snagu IKT-a za razvoj načina razmišljanja i učenja koji oslobađaju i osnažuju učenika.
Glavne značajke cilja 12 održivog razvoja: Održiva potrošnja i proizvodnja
Desetljećima su znanstvenici objašnjavali načine na koje čovječanstvo pokreće tri planetarne krize klime, biološke raznolikosti i onečišćenja, a sve su povezane s neodrživom proizvodnjom i potrošnjom. Promjene u obrascima potrošnje i proizvodnje mogu pomoći u promicanju odvajanja gospodarskog rasta i dobrobiti ljudi od korištenja resursa i utjecaja na okoliš. Oni također mogu pokrenuti transformacije predviđene globalnim obvezama o bioraznolikosti, klimi i održivom razvoju općenito. Od 2017. do 2020. 83 zemlje, teritorija i Europska unija podijelile su informacije o svom doprinosu provedbi 10-godišnjeg okvira programa o obrascima održive potrošnje i proizvodnje. U 2020. godini prijavljeno je 136 smjernica i 27 provedbenih aktivnosti, čime je ukupan broj prešao 700. Iako su poduzete određene radnje za poboljšanje učinkovitosti korištenja resursa u određenoj industriji ili području, to nije rezultiralo njihovim širokim usvajanjem od strane industrija i relevantnih sektora. Iako su dostupni ograničeni podaci, od 2016. gotovo 14 posto hrane proizvedene u svijetu izgubljeno je prije nego što je dospjelo u maloprodajni sektor. Procjene se razlikuju po regijama, od 20,7 posto u srednjoj i južnoj Aziji do 5,8 posto u Australiji i Novom Zelandu. U 2019. količina proizvedenog e-otpada iznosila je 7,3 kg po stanovniku, dok je samo 1,7 kg uklonjeno na ekološki održiv način. Očekuje se da će proizvodnja e-otpada rasti za 0,16 kg po stanovniku godišnje i dosegnuti 9 kg po stanovniku do 2030.
Godišnja stopa rasta recikliranja e-otpada u proteklom desetljeću bila je 0,05 kg po glavi stanovnika, što će se morati povećati više od deset puta ako se sav e-otpad želi reciklirati do 2030. Do prosinca 2020. 40 zemalja i teritorija izvijestilo je o održivim politikama javne nabave i akcijskim planovima ili odgovarajućim pravnim odredbama usmjerenim na poticanje nabave ekološki prihvatljivih, energetski učinkovitih proizvoda i promicanje društveno odgovornije prakse kupnje i održivih opskrbnih lanaca. Sve ove mjere trebale bi: do 2030. postići održivo upravljanje i učinkovito korištenje prirodnih resursa, prepoloviti globalni otpad od hrane po stanovniku na razini maloprodaje i potrošača te smanjiti gubitke hrane duž lanca proizvodnje i opskrbe, uključujući gubitke nakon žetve, postići ekološki prihvatljivo gospodarenje kemikalijama i svim otpadom tijekom njihova životnog ciklusa, u skladu s dogovorenim međunarodnim okvirima, te značajno smanjiti njihovo ispuštanje u zrak, vodu i tlo kako bi se njihovi štetni utjecaji na zdravlje ljudi i okoliš sveli na najmanju moguću mjeru, značajno smanjiti stvaranje otpada prevencijom, smanjenjem, recikliranjem i ponovnom uporabom, potaknuti poduzeća, posebno velika i međunarodna poduzeća, da usvoje održive prakse i integriraju informacije o održivosti u svoj ciklus izvještavanja, promicati prakse javne nabave koje su održive, u skladu s nacionalnim politikama i prioritetima, osigurati da ljudi posvuda imaju relevantne informacije i svijest o održivom razvoju i stilovima života u skladu s prirodom, podržati zemlje u razvoju da ojačaju svoje znanstvene i tehnološke kapacitete za prelazak na održivije obrasce potrošnje i proizvodnje, razviti i implementirati alate za praćenje utjecaja održivog razvoja za održivi turizam koji stvara radna mjesta i promiče lokalnu kulturu i proizvode, racionalizirati neučinkovite subvencije za fosilna goriva koje potiču rasipnu potrošnju uklanjanjem tržišnih poremećaja, u skladu s nacionalnim okolnostima, uključujući restrukturiranje oporezivanja i postupno ukidanje tih štetnih subvencija, tamo gdje postoje, kako bi odražavale njihove utjecaje na okoliš, uzimajući u potpunosti u obzir specifične potrebe i uvjete zemalja u razvoju i minimiziranje mogućih negativnih utjecaja na njihov razvoj na način koji štiti siromašne i pogođene zajednice.
Povezanost cilja 12 održivog razvoja i stjecanja vještina 21. stoljeća
Stvaranje znanja, kao i njegovo stjecanje, vrednovanje i korištenje, mora biti zajedničko svim ljudima kao dio kolektivnog društvenog nastojanja. S druge strane, neke od ovih vještina teško je podučavati samo tradicionalnim metodama, koje su još uvijek učinkovite u promicanju učenja. Ove vještine moraju razviti sami pojedinci djelovanjem na temelju osobnog iskustva i promišljanja. Uključivanje ciljeva održivog razvoja u kurikulum zahtijeva sustavno razmišljanje i interdisciplinarne pristupe te zahtijeva pedagoške inovacije koje pružaju interaktivno, iskustveno, transformativno učenje i učenje u stvarnom svijetu. Vještine 21. stoljeća razlikuju se od vještina 20. stoljeća, prvenstveno zbog pojave visokosofisticiranih informacijskih i komunikacijskih tehnologija. Organizacije koje zagovaraju vještine 21. stoljeća imaju široko dosljedne okvire u smislu onoga što bi trebalo dodati nastavnom planu i programu, iako različite skupine stavljaju naglasak na različita područja unutar cjelokupnog skupa vještina. Korištenjem okvira P21 kao polazišta mogu se pronaći, na primjer, skupine koje se usredotočuju na tehničke vještine, zajedno s onima koje promiču digitalnu pismenost, ističući tečnost informacija i komunikacije kroz tehnologije kao najvažnije. Za OECD ispunjavanje ciljeva održivog razvoja, posebno onih koji se odnose na povezanost i digitalnu dostupnost, jamčit će vještine 21. stoljeća. Stoga OECD-ovo izvješće o perspektivnim vještinama za 2019. ističe da se te vještine mogu ojačati digitalnim okruženjima, olakšavajući učenicima izgradnju vlastitih procesa učenja vlastitim tempom. P21 također ističe životne i karijerne vještine, vještine učenja i inovacije, informacijske vještine, medije i tehnologiju, kao i temeljne kurikularne predmete i teme 21. stoljeća. Ključni element u primjeni digitalnih tehnologija je fleksibilnost dizajna, koja odgovara potrebi promicanja pedagoških metodologija usmjerenih na učenika.
